Reducirana slika zla

Priče iz Bečke šume Ödöna von Horvátha, austrijskoga, po mjestu rođenja i hrvatskoga dramatičara, izvedene 5. prosinca na pozornici GDK Gavella u režiji srbijanskoga redatelja Igora Vuka Torbice, jedna je od drama koja temom i sadržajem potiče propitivanje savjesti naših života. Zaboravljive podsjeća na autorovu slutnju kataklizme Drugoga svjetskog rata, a suvremenu liberalno-totalitarističku narcisoidnost upozorava koliko bi bilo užasno ponavljanje povijesnog iskustva.

Riječ je o iznimnoj dramskoj freski, praizvedenoj 1931. u berlinskom Deutsches Theateru, u kojoj autor ljubavnu priču i svakodnevicu austrijskih običnih ljudi, „šutljivih promatrača“, tridesetih godina prošloga stoljeća, sučeljava histeriji nacifašističkih ispada; klaustrofobiji i šovinizmu. U idili krajolika i malograđanske narcisoidnosti, umorne tradicije i nemorala, ti šutljivi promatrači opterećeni nezaposlenošću, uz pivo i kobasice, životnu si stvarnost olakšavaju ritmom valcera i pučkim napjevima. Sraz krajnosti dramatičar uobličuje u grotesku koja sve do danas biva „začuđujuće aktualnim i lucidnim dokumentom naše zbilje u globalnim, svjetskim okvirima“, pišući o Von Horváthovoj dramatici zaključuje teatrolog Darko Gašparović.

Demaskirajući idilični ugođaj tradicije i ljude te idile, njihovu glupost i moralno potonuće, općenito civilizacijsku transformaciju, kakva će s nadolazećim ratom zahvatiti cijeli svijet, autor prispodobljuje civilizacijsko zrcalo u kojem će se ubrzo odražavati mlazovi krvi, užasi logora i milijuni smrti. I u kojem će se, iako rasprsnutom, i danas ta daleka prošlost zrcaliti kao sadašnjost.

Ono što se u predzadnjem prizoru Torbičine predstave zbiva; silovanje tijela i duše, kakvu je izložena protagonistica Marijana (veoma dobra Nataša Janjić) – hipokrizija zajednice i licemjerje pojedinaca, općenito nebriga modernoga liberalnog hedonista za nemoćne, siromašne, ugrožene i od pravde zaboravljene – više je od upozorenja, to je trajna drama pojedinca izluđena vladavinom novca i uspjehom konzumerizma.

Prizor silovanja tijela i duše i u dobu ljudskih prava upozorava na svevremenu trajnost zla „civilizacije smeća“ i „konačnu uzaludnost borbe pojedinca protiv zakona i rituala toga svijeta“, podsjeća Gašparović. To je „konačna pobjeda ravnodušnosti, grubosti, površnosti i emotivne zatupljenosti nad nježnošću i suosjećanjem“, piše u knjižici predstave Dubravko Mihanović, dramaturg kazališta Gavella. No jesu li sva ta upozorenja dovoljna za prostre virtualnoga, kakav je sve više današnji svijet, u kojemu se istina o svijetu krivotvori kao što se uskraćuje u Torbičinim Pričama?

Ako je zbog univerzalne istine radio predstavu, zašto ju je reducirao na mlitavu ljubavnu priču? Je li pritom mislio da je u osiromašenu sadržaju drame, osiromašenu zbog „univerzalne“ ženske ugroženosti – kako nam sugeriraju dramaturški zahvati Katarine Pejović i rezultat predstave – ostalo (pre)malo od dramatičareve davne (o)poruke upućene civilizaciji zla? Konačno, je li svjesno u predstavi ostavio malo upozoravajuće dramatičnoga o svim akterima drame, koja je još „obogaćena“ pjesmom iz filma Cabaret i manipulacijama „čovjekoljubljem“, što je uspješno prezentirano u posljednjem prizoru izvedene predstave? Jer taj zadnji prizor, u kojem dijabolični Hierlinger (mefistofelovski Franjo Dijak) poziva na oprost, mirenje i razumijevanje među ljudima, potvrđuje nepotrebnost izbacivanja iz Priča lokaliteta drame i razgovora o dobročinstvu ljudi.

Ti su „viškovi“ Von Horváthu bitni, ne samo kao ambijent, tradicija, kultura i podsvijest, nego i kao (razbi)briga čovjeka tog svijeta, tada još neosviještena ljudskim pravima, koja su danas sve češće tek ures ljudskih sloboda i „političke korektnosti“. Zbog njih je dramatičar napisao Priče, zbog i takvih univerzalnih ljudskih „vrednota“ misaoni čovjek traži uzroke zla, koji sve češće izjednačavaju žrtvu i krivca, uzroke i posljedice stradanja čovjeka našega doba koji, kao vegetirajući pojedinac i misaono sputana individua, ne uspijeva spoznati tragičnost svoje egzistencije ograničene političkom korektnosti.

Podčinivši Von Horváthovu fabulu duhu epohe – osobito političkoj korektnosti i svjetonazoru relativizma koji, i nakon svih tragičnih jugoregionskih ratnih posljedica koje su emotivno uništile brojne Marijane – više je nego očito kako je redatelj ne misli da svaki nezavršeni „rat“ – svaki rat bez istine, pravde i katarze, pa bio i muško-ženski – širom otvara vrata novom ratu. Time je amnestirao krivnju „vladara svijeta“, koji vlastitu odgovornost za uzroke zla proglašavaju krivnjom pojedinca. Tako je osiromašio ideju komada, ali i strah pisca za sudbinu pojedinca, pa i za Marijanu, koju prezire licemjerna zajednica u kojoj mora živjeti.

Dakle, Torbica nije izrežirao moderno koncipiranu, intrigantnu predstavu u kojoj se ne reflektira i naša stvarnost, njezino odbijanje razumijevanja čovjeka našega doba. Naprotiv, on je svojim reduciranjem Von Horvátha to potvrdio! Vjerojatno zato u Pričama iz Bečke šume nije zgusnuo sve silnice u ritmički ujednačenu izvedbu i dramaturšku cjelinu, kojoj marginalno ne bi bilo važnije od krucijalnoga. Spašavanje pojedinca, ma kakav svijet on u sebi sadržavao, uvijek nije važnije od spašavanja svijeta!

U ovako koncipiranoj predstavi većina glumaca ostala je izvan sadržaja Priča. Više od korektnosti ponudili su Nataša Janjić i Franjo Dijak, a ponuđenim dramskim sadržajem uloga još se izdvajaju Igor Kovač, Živko Anočić, Barbara Nola, Siniša Ružić i Perica Martinović.